utorak, 10.03.2009.

jos uvijek,moje Belisce

znam.cini se sve tako nestvarno. kao da jednim treptajem unistis mnogo vremena. no ponekad se pojedini djelic zivota ne moze izbaciti iz srca.
Belisce? sto je to? dali netko zna? mozda stvar,mozda neka pojava...ili mozda ime?
imam tek 15 godina. vec sam mnogo toga prosla u zivotu.
neke stvari sam naucila tako brzo,ali za neke mi je trebalo dosta vremena.
povijest mi bas i nije sretna ruka,ali...ima dio koji me tako vuce k sebi,o
kojem znam sve. cesto izrazavam zelju kako bih voljela da sam
zivjela u stara doba. da sam zivjela u ne tako savrsenom svijetu.
u svijetu gdje nije bilo kompjutora,televizora,telefona...
tada bih mozda vise znala o svome voljenom gradu. Beliscu.
da,to je grad. dio mog zivota koji je svoj trag urezao u mene. u moje srce.
i danas, ja sam zadovoljna njime. ali vjerovatno ga jos nisam dovoljno upoznala. ali ono sto ja znam,mislim da je to sasvim dovoljno kako bih
bila ponosna na svoj grad. odakle poceti? od onoga sto me najvise veseli?
da. belisce je veoma malen grad. no ono ima nekoliko najdivnijih
sitnica koje svakom djetetu mogu podariti osmijeh na lice. bazen.
vec dugo godina imamo to cudo. cudo od bazena. to je nesto neopisivo.recimo kad se znam izvaliti na rucnik i onda me poneki prijatelj posprica sa vodom. neodoljivo. ili pak kad plivam. sunce vani prži,
a ja se osvijezavam. uzivam. i tako ljetni dane prolaze. isto,ali
vrlo zabavno. parkovi? sto o njima reci,osim da su oni ponos naseg grada? da,da. ovdje nema parka koji nije unisten. i onda reci da je ponos?
pa po meni ipak je. jer ne unistava svaki covijek taj park. najvise volim kada
se odem prosetati i onda uvijek rado protrcim kroz naš glavni park.
ona visoka, nepokosena trava kada ti se obavije oko noge i grubo te
skaklja i onda sva znojna sjednem na ljuljacku i prohladim se na blagom povjetarcu. to je nesto prekrasno. uzivam u tome. i svo ono cvijece i
oni cvrčci koji ti vec dosade svojim glasanjem. sva ta divna priroda koja te okruzuje. skola? joj. tesko ce se naci djete koje ne voli skolu. svi je mi volimo kad dobijemo dobre ocjene,kada idemo na neke izlete...
ali kada nema dobrih ocjena onda svi pricamo kako mrzimo skolu. ne.
to je samo hir. jer iskreno misljenje se ne mijenja u vrlo kratkom roku.
tvornica? o njoj neznam bas mnogo. no znam da je ona najveci ponos naseg grada. i da nema nje,nebi bilo ni papira. eto ukratko o pojedinostima u mom najdrazem gradu Beliscu. sto jos reci? ja sam jako ponosna na svoj grad. u osamnicki kut ponekad se stisnem i razmisljam. razmisljam
kako bi bilo da je sve drugacije. sto bi se dogodilo kada bi kisa lijevala iz dana u dan,kada bi jedva mogli vidjeti zraku sunca,kada bi nebo
stalno bilo sivo i tmurno...kada nebi vladala sreća?
svi bi bili tuzni,usamljeni.nemogu puno bas reci o svome gradu. osim da
je nesto najdivnije u mome zivotu. cudno? neznam mnogo reci o njemu,
a toliko ga volim? da. jer ja sam jos mlada biljka. i s vremenom cu ja jos dozrijeti. a tim dozrijevanjem razvit ce se pup pun znanja o mome gradu.
a za sada je dovoljno i ovo sto znam. a biseri neka i dalje sjaje. Drava,skola,bazen,sume,parkovi... ma i dalje ce oni biti tu.
ali nadam se da u sto vecem broju,sto ljepsem izgledu...i da naravno,
nadam se da ce tu biti ispunjeni ljudskim duhom,duhom zivota i
da ce i dalje biti ponos naseg voljenog grada. jer ja gdje god odem,belisce ide samnom. i da me dugo nema,ono je uvijek u mome srcu.
s Beliscem sanjam,s Beliscem se budim,s Beliscem plačem i s Beliscem se smijem.
kada bi bar imala malo moći.
svome gradu dala bi najdivnije ljude da ga odrzavaju i ciste,da njegovo cvijeće nitko ne gazi. dala bi mu i cist zrak i svijetlost dana,divne krosnje
i puno smijeha. jer ipak ja sam i sve oko mene je Belisce.

srijeda, 18.02.2009.

...kao zrak...ja trebam te...

(: ovo je posveceno mojoj najboljoj kolegici

zelim te natrag. zelim tebe..samo tebe...
zelim tvoje plave oći...tvoju smeđu kosu....
zelim onaj osmijeh,osmijeh do suza..predivan osmijeh..
zelim ponovo pokraj sebe imati onu osobu koju jako cijenim i volim.
osobu koja voli srceta,oblake,sareno,skejterske patike...
koja voli ples,zabavu,koja me uvijek razvedri..
tesko mi je kad razmisljam o tvojoj boli..
al zapamti da nitko nije vrijedan tvojih suza..i molim te da vise nikad
ne pomisljas na najgore...znam da ti je tesko ali ja sam tu
da budem uz tebe..ja ti pruzam ruke, dajem ti svoje srce..
poklanjam ti sve svoje, samo budi opet onakva kakva trebas biti...
ponosna na sebe...jer ja sam toliko zahvalna Bogu sto mi te je
podario..ti si osoba koja mi je brisala suze s lica,ti si
ona koja mi daruje osmijeh...i zato zelim da se vratis...
da se vratis ponosna na sebe...i zelim da i dalje volis
prirodu,ljeto,pjesme...da i dalje volis ono sto ispunjava tvoju
dusu....jer ti si svijetlo u mojoj tami...ti si uho koje me slusa i
snaga koja me jaca...ti si mi sve....ti si moje srce !
zelim da znas da sam uvijek uz tebe...
" u dobru i zlu,
u javi i snu,znaj da uvijek bit cu tu.
i kad padne noc
i kad svane dan,tu sam ljubav da ti dam"
ti si moje nadahnuce...ti si nesto najljepse sto imam kraj sebe...
i zelim te i dalje imati...
i zato budi sretna,sa zivotnim preprekama ili bez njih...
shvacam da ti je tesko...ali nemoj vise pomisljat na najgore...
jer jedna dusa za tebe zivi...moja dusa!
zajedno cemo se borit,ici kroz zivot i olaksavat si put i
tako nijednoj od nas nece biti tesko....
vrati se iz cudnih misli.....molim te vrati se....
suze nemoj prolijevati vise nikada....ali jednom ipak hoces..
zajedno cemo...to ce biti nase suze radosnice...
idemo daleko nek nas vjetar odnese,idemo daleko gdje sunce
za nas sije....dođi u moj zagrljaj...zagrljaj pravog prijateljstva !


mozda nisam uvijek tu pored tebe,
ali za nase prijateljstvo
dajem sve od sebe.
jer vrijeme prolazi i shvacam da
pravi prijatelji vrijede...
godine ce i dalje teći,
ali ja ti moram reći,
i kad budes daleko i u mislima
ti bude drugi neko,
voljet cu te kao i sad...
iskreno i jako
jer se najbolje prijateljice vole
tako !

četvrtak, 12.02.2009.

...osmijeh ne kosta nista...

znam...cini se tako nestvarno i jadno...glupa razmisljanja...
trebam osmijeh.....pa imam ga svaki dan...zasto onda kukam?
u srcu osijecam da to nije to....cesto se nasmijem do suza,bas
ono od srca,ali i dalje mi taj osmijeh nije dovoljan...
osijecam da to nije onaj osmijeh kojeg ja prizeljkujem...kojeg cekam...
nemoramo bacati novce za jedan osmijeh,ali taj osmijeh trebamo
zaraditi...lako je nasmijati se ali osmijeh nevrijedi ako nase srce nije
sretno....tako bi se voljela nasmijati....mislim,smijem se svaki dan..
inace ja sirim virus zvan smijeh...tako bi moja prijateljica rekla...
ali ponekad dok razmisljam o svemu tome,dođe mi u glavu
mnogo toga....lijepo je smijati se,ali najljepse bi bilo dozivjeti onaj
pravi osmijeh...ali kako ga prepoznati? treba samo slijediti svoje srce...
i kad se srce zaista nasmije i osmijeh ce biti velik i divan...


smisljam nade,smisljam snove,
kako da orusim stare i sagradim nove?
treba mi osmijeh velik do neba,
samo osmijeh,samo on mi treba.

i nek bude sunca,zvijezda u noci,
nek primjete tvoje divne oci,
jedno srce sto se slatko smije,
sto se smije kao nikad prije.

i nek prođe godina sto,
nek vrijeme brzo proleti.
meni je dovoljan osmijeh jedan,
samo nek bude mog srca vrijedan.


*big kiss and big hug*

četvrtak, 05.02.2009.

...nijE svE takO sivO...

dolinama spustao se mrak,kao da odlazi.
magla je gusta zagusila zrak i ona polazi.
ne znam sta se desava to sad,zasto ima tog,
kako da ostanem tu ja,kad nemam anđela svog.


pada kiša. zagušljiv je zrak i vani je tama.
zasto? zasto nema nikoga? zasto sam sama?
kiša prestaje...izlazi sunce,pojavljuje se svijetlost.
proširuje moje zjenice,ulazi duboko u moje oći.
oći plave boje. stvara nekakvu sliku. sliku necega.
predivnu sliku. zapitkujem se..zasto bas u mojim očima?
zasto ja vidim svijetlost do koje nemogu doći?
sanjam li ili je to samo jos jedan od mojih hirova?
oblaci plove po nebu. gledam. zasto sve izgleda tako lijepo,
ali tako cudno? sve te boje...neopisivo...ali ja se i dalje pitam.
odlazim.nasla sam put.put gdje cu nesto pronaci...sta?
nesto...hodam.idem dugom linijom. prugom. zvuk tracnica
mi zveči u usima. divno,ali opet cudno.
pjevam...pjevam pjesme ljubavne.pjesme sretnog tona.
zanima me gdje cu stici? gdje ce zavrsiti taj moj put?
mozda u snovima,a mozda i u nekom drugom svijetu..
ne,zapravo nije to to. znam. moj put ce jednostavno zavrsiti
u nekoj drugoj ulici...!!

*snažno vas grlim*

srijeda, 28.01.2009.

...Ti i ja srca dva,slano-slatko,cmok,papa...

Pod svijetlom mjesecine, dok pada mrak,
moje srce za tobom pati.
I dok umorne ruke pruzam u zrak,
odlucujem za tebe sve dati.

U mome srcu jedan natpis stoji,
natpis koji vrijednost ima.
U tom natpisu su poljubci moji,
koje sam ti slala danima.

I dok moja dusa bez tebe vene,
moje oci jos te traze.
Ti se katkad sjeti mene,
ti bezglavi mali vraže.

P.s. najdrazi eo ostavljam vam jos jednu pjesmicu....
pa punooo komajte!
*saljem vam zagrljaj i poljubac*

ponedjeljak, 19.01.2009.

...boli stara ljubav...

Nije lako naci dobro rijesenje,
niti nadu za ponovno pomirenje.
Dusa sada skriva bol koju nosi,
jos samo te moje srce prosi.

Ostao je u dusi jedan veliki trag,
trag ljubavi koja je jako boljela.
Iako sada traziz novu srecu,
zapamti da sam te od svih najvise voljela.

I kada ne bude vise mene,
kada moja dusa u nebo krene,
jednu suzu proli ti,
da si je mogu sacuvati,
kako nebi izgubila trag tvoj,
kako bi zauvijek ostao moj.

I znam da je tesko poci u drugi raj,
znam da nema nade, al` jedno znaj.
Iako stara ljubav jako boli,
ti zapamti da lezi jedno srce koje te i mrtvo voli.


*puno toplih zagrljaja seki Kjut,seki Ozz,Doky i Valli*
*velika pusa bracama i sekama*

petak, 09.01.2009.

...nekadasnja stvarnost,postaje san...

Pogledavši te divne oći plave boje,
suze koje sipe niz lice.
O kako je jadno to srce moje,
kao polomljeno krilo mlade ptice.

Sanja o sreći,osmijehu
i o nečemu što sada više nije.
Da ima barem malo moći,
da povrati nešto što je bilo prije.

No to je nestalo kao kiša s dugom,
nestaje kao noć i dan.
U tome svemu jedna istina ima,
da nekadašnja stvarnost postaje san.


......zelim se zahvaliti svima koji su mi komali.....
vidim da su se mnogi trudili pa ostavljali i vise komova....
.....i od sveg srca zelim reci puno hvala
Dajani,Valentini i Paolu sto su uz mene bili kad mi je
bilo najteze....i sto su dokazali da imaju dobra srca
i da znaju prastati te da su tu uvijek kada mi zatreba pomoc...
...isto tako puno pozdrava Dolores,Ozani,Kristini,Tihani,
mom cijelom razredu te svima iz svijeta blogova...


*VOLI VAS SVE VASA IVANA*

subota, 03.01.2009.

...U mislima tu sam...

Ponekad vrijeme u meni stane,
misli me vode u prosle dane.
Putujem, idem do moje ravnice
i u njoj svoje vidim lice.

I vidim tebe,ulice tvoje,
i vidim Dravu i društvo staro,
i čujem pjesme iz onih dana,
i svi ste ovdje i ja sam s vama.


I znaj da uvijek,kada mi sjeta
u posjet dođe danju, po noći,
ja sklopim oči, u mislima tu sam,
u tvoje krilo ja moram poći...






p.s. ovu pjesmicu je napisao jedan ucitelj kojeg sam jako
voljela dok sam bila mala...i jos uvijek ga volim!

(:saljem vam tople zagrljaje...Ivana :)

srijeda, 10.12.2008.

...prica malog psa...

ime mi je max...trenutno zivim u jednoj strogoj obitelji...nije mi lako...borim se...ponekad razmisljam da ucinim nesto,
ali nikada mi nista ne pada na pamet...sta da radim???
moji vlasnici me nevole...znam da se nebi smio tako izraziti,
ali njihovo ponasanje je odvratno....moja mama kad je okotila
bracu,seku i mene,nasi bivsi vlasnici dali su nas na prodaju...tesko mi se bilo odvojiti od bliznjih,ali nekako sam to prebrodio...
mislio sam da cu u novoj obitelji pronaci barem ljubav i nježnost...
stigao sam...zivahno sam dotrcao pred vrata mojih novih vlasnika,
slatko i glasno zalajao te cekao pred vratima....bio sam sav
radostan...zeljno sam isćekivao da ih vidim...sav sam blistao!
i napokon...vrata su odjednom bila sirom otvorena...
poceo sam mahati repom...za tren,ugledao sam malenu djevojcicu
koja je me je odma pustila da uđem....podragala me je...ali!!!!!!
kada sam usao cuo sam jedan uzasan vrisak...
prava vlasnica cim me je ugledala,pocela se hvatati za glavu...
nisam znao sta je u pitanju...otrcala je u hodnik,
uzela jednu ogromnu cipelu i snazno me pogodila u rebra...
to me je jako zabolilo...u mome oku zablistala je suza...
bio sam jos mali...bilo mi je tek oko godinu dana...
malena djevojcica pokusala mi je na sve nacine pomoci...
ali nije uspjela...imala je puno prepreka...(.....)
spustio se mrak...vlasnici su posli na spavanje...ja sam
bio na terasi...nisam znao sto ce se sutra dogoditi...zaspao sam!
ujutro me probudilo strasno urlanje...stara vlasnica,vikala
je na mene...brze,bolje,maknio sam se...
vlasnica je posla iza kuce i tam je nesto radila...
nakon nekog vremena dosla je po mene...nisam znao sta je naumila...
posao sam za njom...u roku od minute,zavrsio sam
u nekom zabacenom i vlaznom prostoru...
bila je to stara supa...nisam znao sta da radim....
poceo sam cviliti...no nitko se nije odazivao...cak ni ona mala djevojcica...
cinilo mi se kao da sam sam na svijetu...sljedeceg jutra,
vlasnica mi je donijela hranu...ajd bar to! pomislio sam....
no kad sam ja vidio na ceg to liči...odmah mi se smutilo...
hrana je bila u nekoj prljavoj i pokidanoj posudici...bila je jako mala...
odmah sam pošao da provjerim sto je u toj posudici...kad sam osjetio miris,samo sam nosom odgurnio posudicu...
u njoj je bila neka pokvarena juha....imala je uzasan miris...
odlucio sam ne pojesti obrok...(.........)
nakon nekih par dana....stvar se zakomplicirala...
vise nisam mogao izdrzati...mislim da nitko nebi mogao zivjeti
u prostoriji gdje jedva dopire svijetlo...mislim da svatko ponekad
pozeli da izađe u prirodu..da pogleda nebo,rijeke...ptice
koje lete...da se s necim poigra....eto,meni su to moji vlasnici
uskratili...bio sam nezamislivo usamljen...
sada me stalno hrane sa kostima...ajd to mi je u pocetku
odgovaralo...pa pas sam...a to psi jedu!!
mislio sam...ajd ipak ima jos nade da se zblizim sa ovom obitelji!
ali ne!...jedno vece,malo sam razmisljao...
kako bi se vi osjecali da vam netko svaki dan baca
da pojedete ono sto je netko vec glodo,stavljo usta...!!!!
nisam izbirljiv i znam da je to normalno da se ostatak hrane baca psima...
ali!!! ja samo zelim normalno zivjeti...i ja nekad pozelim
okusiti psećje krokete...ili pak nesto ukusno sto su mnogi psi kusali!
odlucio sam si sacuvati tu kost...malo sam je promatrao...
zamislio sam se...neznam kako uspijevam da jedem iz dana u dan
samo kosti? nista drugo,samo kosti? neznam ni sam...
ponekad pozelim da moji vlasnici dođu malo do mene,
da me podragaju,da se poigraju samnom...ne,toga ovdje nema...
donio sam jednu vaznu odluku!
odlucio sam pobjeci....svaki dan dok su moji vlasnici u kuci,
ja sam u supi kopao rupu...danima sam se trudio i
mukotrpno radio...nisam ni znao hocu li izdrzati...
vlasnici nisu nista primjeivali...pravio sam se kao da je sve u normali...
kao da se nista ne događa...
nakon nekih mjesec dana,izašao sam u susjedov dvor...
nisam mogao vjerovati..bio sam jako sretan!
glasno sam zalajao! uspio sam!
ponovo sam se vratio u supu i mirno cekao da padne mrak...
vlasnici su posli na spavanje...nekako sam na silu pojeo
hranu koju sam imao u posudici..samo toliko da negdje na putu
ne umrem od gladi...onu ustajalu vodu,nisam ju htio piti...
punom brzinom provukao sam se kroz rupu i pobjegao!
satima sam hodao i hodao...i na kraju sam zapeo u nekoj sumi!
nisam znao gdje sam...odmah sam pomislio kako je sav moj trud bio
uzaludan...no odlucio sam ne odustati!
popio sam malo svjeze vode iz potoka...zatim sam malo odspavao!
rano ujutro probudio me predivan cvrkut ptica...
bio sam odusevljen...ajme koliko dugo nisam vidio prirodu?
upitao sam se...malo sa protrcao kroz sumu...vidio sam
puno sarenog cvijeća,razne gljive...ma svasta sam vidio!
bio sam jako znatizeljan...sve sam morao pomirisati,polizati...(.....)
odlucio sam ostati u šumi..na duže vrijeme...
upocetku je sve bilo dobro...lovio sam si ribu,uglavnom
prezivljavao sam!!!
no,onda je sve opet postalo kao i prije...samo sto nije bilo vlasnika...
sada umjesto kosti,zivio sam na ribi...
strasno sam omrsavio,dlaka mi je pocela otpadati...
nisam vise imao snage za nista...nisam jos upoznat sa
zivotom i nisam se mogao brinuti sam za sebe...
trebala mi je necija pomoc...
ali nikoga nije bilo...pomislio sam kako bi mozda trebao odlutati negdje...
jer mozda bi nekoga nasao tko bi mi pomogao...
no onda kad sam bolje promislio,shvatio sam da mi ne
vrijedi truditi se...i oni vlasnici su mi se u pocetku
cinili dobri,a na kraju me uopce nisu cjenili...!!!!
krenuo sam nekim putem...zavrsio sam negdje u divljini...
stvarno nisam znao hocu li docekati sutrasnji dan ili ne?
nisam znao hoce li me sto napasti?
jako sam se bojao...bio sam zbunjen,izgubljen...
odjednom mi je postalo hladno...cvilio sam...
no nitko me nije cuo...kao mali sam mislio kako je nesto najljepse i
najbolje na svijetu biti pas...no ocito sam pogrijesio!
u nekim slucajevima je mozda i lijepo,ali na ovakav nacin ne!
moj zivot je cista patnja...velika bol...jad!!!!
moj zivot nema svijetlosti,sve je samo pusta tama...
nadam se samo da cu opet otvoriti oci...sutra...
volio bi to!!! makar samo to...
kud vec nemam nista drugo,zelim da jos jednom ugledam onu divnu prirodu,da osjetim jos jednom jutro..
a sto ce dalje biti samnom,ja nemogu odluciti...
zivot mi je podjeljen u lego kocke,a sad neznam hoce
li se te kocke raspasti...

utorak, 25.11.2008.

"SvaTkO jE zA nEsTo StVorEn"

Imaju li sve osobe na svijetu neki dar koji ih cini sretnima?
Jesam li i ja među njima? Zasto sam ja stvorena?
Ponekad pozelim da imam sve na svijetu. Poželim da sam najsretnija,
najzdravija,najbolja od svih. No uvijek mi misli prekinu razna pitanja i ideje.
Osjećam se izgubljeno. Ali zasto mi zivimo? Zašto smo svi stvoreni?
Svatko od nas ima svoje želje i potrebe.Svakom je zivot nesto podario.
Meni je dao lijep glas za pjevanje,ritam za plesanje i najvise od
svega smijeh. Vecinu vremena provodim smijuci se.
No to mi nije dovoljno. Dok gledam emisije o poznatima, upustim se
u to i zamisljam se na njihovom mjestu. O kako bi voljela da sam poznata!
Da sam bar stvorena za to. Da sam pjevacica,glumica,manekenka...
Ali ne! Ja to nisam. I zato me muci to sto ne znam zasto sam stvorena.
Nemam jos ostvareni cilj u zivotu. Trebam li ga ostvariti?
Neki moji prijatelji su stvoreni za pecanje,neki za veslanje,neki
za nogomet...a ja? Zar ja nisam ni za sto stvorena?
Cesto se zavucem u osamnicki kut,gledam kroz prozor i razmisljam.
Razmisljam o svom zivotu.Zamisljam kako bi bilo da je sve drugacije?
Ne znam vise ni sama. Šta da radim?
Znam sto cu. Zavrsit cu skolu,naci si posao,zaljubit cu se i uzivati.
Ali hoce li to biti dovoljno?
Vjerujem u sebe i imam svoje ja i zato cu se truditi da mi buducnost
bude lijepa. A ove slavne osobe sto su stvorene da budu poznate,
da li su one sretne? Jesmo li mi sretniji od njih? Mislim da jesmo.
Makar nemamo slavu kao oni,mi imamo ljubav i toplinu. A njima to fali.
Shvatila sam za cega sam stvorena. Stvorena sam da gradim svoju
buducnost,da budem sretna i da jednog dana sve to prenesem
na svoje sljebenike.
Nadam se da cu postignuti ono sto zelim i da cu ostvariti svoje ciljeve.
A za cega sam zapravo stvorena,na to jos nisam dobila odgovor.
Ali znam da jednom hocu.Sutra,za 2 godine,5 godina...ne znam.
Na meni je da cekam.


vejiki pozz svima,a posebno mojim najdrazima.....


Kjut
Moriss
Mateo:
Kristina:
Doky:
Tihana:
Vala:
Paolo:
Ivan:
Moj razred:
Drustvo:

Voli vas sve vasa Ivana!!!
Komajte...
Bubim

- 14:06 - Komentari (70) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.